Staroindijska medicina

Period ranog hinduizma naziva se još i vedskom religijom. Najmoćniji izraz te rane religije jeste obred, pomno razrađeni ritual kod koga glavnu reč vodi sveštenik, braman. Hijerarhija koja je nastala vršenjem obrednih radnji verovatno je prvi zametak kasnijeg društva podeljenog na kaste.

Vedsko znanje se sastoji od Veda - drevnih spisa na sanskritu.

Naučnici se, uglavnom, slažu da su Vede najstariji sveti spisi na svijetu.

Riječ Veda sadrži sanskritski korijen "vid", koji znači "znati" ili "znanje". Vede su izvor znanja - kako duhovnog, tako i materijalnog. Vede sadrže sve vrste znanja, koje je potrebno za zdrav i sretan život. Moderni hinduizam je nastao iz Veda.

Negdje između 1500. i 1200. godine pre Hrista (nekako u vrijeme kada je Mojsije poveo Izraelce iz Egipta) divlja arijska plemena na bojnim kolima su zauzela Indiju, dolazeći sa severozapada. Naselili su se u područje današnjeg Pendžaba, donjevši svoj jezik i tradiciju, pa su tako arijska plemena u velikoj mjeri uticala na kulturu i drevne religije starosejdelaca, matrijarhalnog društva utemeljenog već u trećem milenijumu prije Hrista.

Atharva Veda

Atharva Veda je sveta knjiga s molitvama i čarolijama za izlječenje.Često se tvrdi da je ovo najstariji sistem liječenja na svijetu (koji se još prakticira).

Liječenje je mistično-religiozno.

U najranijoj medicinskoj fazi karakteriziraju je zakoni čistoće. Njegovali su osobnu higijenu, njegovali dojančad, trudnicu i bolesnika.

Obavezno je pranje ruku prije i poslije jela, nakon dodira mrtvaca i nečistih predmeta, nečistih dijelova vlastitog tijela, žena se obavezno kupa nakon menstruacije i nakon poroda, zabranjuje se uživanje pojedinih jela, alkohol je strogo zabranjen, zabranjena ženidba sveštenika s djevojkama u čijim je porodicama bilo sušice, gube ili padavice (eugenička zaštita).
U 11. vijeku prije Hrista sveštenici napuštaju medicinu i njome se bave laici.

Indijci su prvi narod sa stručnom medicinskom literaturom još u 6. vijeku prije Hrista.
Djelo o unutrašnjim bolestima napisao je Atrej, a o hirurgiji Sušruta. Sušrutino djelo doživjelo je preradu u 2. vijeku. prije Hrista od strane Caraka pod nazivom «Sambita».

Drevni Indijci su bili odlični promatrači, dijagnostičari i terapeuti.
Razlikuju tri tjelesna soka: žuč, sluz i zrak.

Postoje tri osnovne energije, vata, pita, i kapha, koje pokrivaju čitav organizam, fizičkim dodirom se ustanovljava njihov debalans, odnosno ravnoteža.
Razvijena je dijagnostika, osim auskultacije i palpacije upotrebljavaju okus i njuh.
Koriste razne protuotrove za bolesti.

Navodi se oko 760 različitih lijekova za čišćenje, znojenje, povraćanje, kihanje, inhalaciju, ljekovite kupke.

Poznavali su djelovanje žive na sifilis.
Hirurgija im je razvijena, tako da rade odstranjivanje žučnog kamenca, žabice, očne mrene, fistule stražnjeg crijeva pa čak trbušne operacije kod zapetljanja crijeva.
Evidentirani su slučajevi plastične hirurgija npr. zamjena (vjerovatno razorenog) nosa pomoću rinoplastike.
Razvijena je i okulistika tako da je zabilježeno iliješeno oko 70 očnih bolesti, radili operacije mrene, upotrebljavali magnet za vađenje metalnih predmeta iz oka.

Anatomsko je znanje minimalno jer nisu vršili sekcije.

Svjetska zdravstvena organizacija je 1977. godine, priznala ajurvedu kao vrstu medicine.

Ajurvedski sistem zdravlja, predstavlja mješavinu praktičnih, filozofskih i religioznih iskustava drevnih indijskih mudraca rišija, a govore o tome kako na prirodan način doći do izlječenja bolesti i ponovo uspostaviti vezu i harmoniju sa prirodom.

Ajurveda se izučava na državnim univerzitetima u Indiji, a ajurvedski centri postoje širom Evrope, SAD, Azije i Afrike.

Zahvaljujući savremenom shvatanju kvantno-mehaničke prirode univerzuma, danas je moguće naučno objasniti saznanja do kojih su došli drevni mudraci i koja su moguća u kvantno-mehaničkom svijetu, a izgledaju sasvim apsurdno u svetu klasične, njutnovske fizike. Zbog toga je ajur-veda doživjela izuzetno širenje u poslednjoj deceniji dvadesetog vijeka

Savremena ajur-veda se zasniva na dva klasična teksta - Čarak Samhiti i Sušrut Samhitiâˆ’ čija se starost procenjuje na oko 4.000 - 5.000 godina. Ajur-veda ima osam grana, od kojih su sedam obradjeni u Čarak samhiti:
Kayacikitsa - interna medicina
Salakya - liječenje bolesti glave i vrata
Visagara - liječenje stanja izazvanih otrovima
Bhuta - vidya - liječenje psihičkih bolesti
Kaumara bhrtya - tretman djece
Rasayana - primjena eliksira za održavanje mladolikosti
Vajikarana - primjena afrodizijaka.
Salyapaharatrika - odnosno hirurgija, detaljno je opisana u Sušrut samhiti.

Svih ovih osam grana se bave prevencijom, lečenjem i oporavkom poslije bolesti u svojim oblastima.

Neke od biljaka, koje se koriste za liječenje, a da su pri tom, poznate i kod nas su: aloe vera, ananas, asparagus, bijeli i crni luk, i zimska trešnja. Bitno je naglasiti, da ovim načinom liječenja se ne mogu izazvati štetna dejstva ili nus-pojave.

Liječenje je djelotvorno, uklanjajući ne samo simptome bolesti, već sam njen korijen.

Svakom pacijentu se pristupa, kao pojedincu sa specifičnim tjelesnim i mentalnim sklopom, pa samim tim mu se daju lijekovi koji su od koristi za individualno zdravlje pacijenta.

Za liječenje se preporučuju i tjelesne vježbe, kako bi doprinjeli poboljšanju zdravlja, a ajurvedske vježbe, smatraju se, najkorisnijim vježbama za tijelo, koje postoje, za sada.

Od velikog značaja, je pomenuti puls dijagnozu, koja podrazumjeva tehniku postavljanja dijagnoze, na osnovu opipavanja pacijentovog pulsa. Iskusan čitač pulsa, za svega par minuta može da otkrije sve poremećaje u organizmu pacijenta, zahvaljujući tome što svaka ćelija u organizmu, šalje određene impulse, koji se registruju u krvotoku i pulsu.

Po ajurvedi, ljudsko tijelo ne predstavlja samo skup organa i tkiva, već kompleksni mehanizam, koji je sačinjen od bezbroj funkcija, kako na fizičkom, tako i na mentalnom nivou. Po ajurvedi, ljudsko tijelo se sastoji od 25 elemenata zajedno sa dušom čovjeka.

Ajurveda sadrži tri osnovne doktrine: prva je “doša” koja se bazira na mentalnom dijelu, zatim, sedam “datu”-a odnosno tkiva i posljednja “mala” koja se odnosi na metaboličke procese, a sve zajedno predstavljaju ravnotežu koja je potrebna kako bi se očuvalo zdravlje čovjeka.