Rimska medicina u doba Galena i kasnije

Rimska medicina od Galena do propasti rimskog carstva
Borbe između suprotstavljenih medicinskih škola u Rimu prekida Galen (Claudius Galenus).

 

Galenov prikaz fiziološkog sistema

Rođen je 130. g. u Pergamu u Maloj Aziji. Medicinu je učio u Pergamu, Smirni i Aleksandriji gdje se osobito bavio anatomijom. 162. g. dolazi u Rim i tu se proslavio svojim kurama. Prvo je liječnik u gladijatorskoj školi cara Komoda. U 35. godini postaje liječnik cara Marka Aurelija. Umire u Rimu 200. godine. 

Bio je vrlo produktivan i napisao je oko 400 djela ne samo iz medicine već i filozofije i matematike.  Galen je sakupio cjelokupno znanje svojih prethodnika, dao mu filozofsku podlogu i sažeo ga u jedinstveni sistem.

Ima oko stotinu medicinskih djela, a dijele se na medicinsku filozofiju i etiku, komentare starih medicinskih djela, anatomiju, fiziologiju,
higijenu, nauku o pulsu, dijetetiku, patologiju, farmaciju, terapiju, opštu medicinu. 

Pristaša je Hipokrata od koga preuzima teoriju o tjelesnim sokovima, ali je dopunjuje i pneumom koju dijeli na onu u mozgu, srcu i jetri. vidi helenizam/Aristotel

Pogrešno je vjerovao da su ljudi dobra zdravlja samo kad u njihovom tijelu vlada savršena ravnoteža njihovih tjelesnih tekućina. Četiri tekućine (krv, sluz, žuta i crna žuč) odgovarale su fizičkoj građi i određenim bolestima. Ova ideja je dominirala u medicini 1400 godina.

Anatomiju proučava isključivo na životinjama što će kasnije biti razlog potpunog sloma njegove nauke u XVI vijeku kad je Vesal utvrdio da je anatomija koju naučava Galen u stvari anatomija majmuna. 

Ipak je niz pojmova koje je uveo Galen ostao i do danas u anatomiji. 

Smatra se da je prvi eksperimentalni fiziolog, sa tezom Tijelo postoji da posluži duši.

Utvrdio je da živci potiču iz mozga i da provode životnu pneumu po cijelom organizmu kroz kičmu i da se prekidom kičmene moždine uzrokuje uzetost određenih dijelova tijela. 

Galen definiše koncepciju krvotoka koja se održala do XVII vijeka. 

U patologiji se pridržava humoralne medicine. 

Hirurgijom se malo bavio; više ranarništvom. 

Na području terapije je najviše dogmatiziran. 

Lijekove daje po principu «contraria contrariis», suprotno se suprotnim liječi, koji je zastupljen i u savremenoj alopatskoj medicini.

Princip alopatske medicine je da "liječi suprotnošću" tj. visoka se temperatura snižava, osipi na koži potiskuju se djelovanjem kortizona, gljivice i bakterije se ubijaju antimikoticima...

Osnovno stanovište alopatske medicine jeste da je tijelo skup djelova podložnih posebnim vrstama poremećaja i odgovarajućim osobenim vrstama tretmana, iz čega proističe oslanjanje na specifične, ciljane, jake lijekove ili u krajnjim slučajevima na hirurška odstranjivanja ili zamjene oboljelog organa.

Alopatska medicina je preovlađujuća ortodoksija razumjevanja i liječenja bolesti u zapadnim društvima danas.

Suprotno od ove zvanične aleopatske medicine danas se kao alternativna primjenjuje homeopatska medicina

Homeopatski princip je "slično se liječi sličnim" (lat. similia similibus curantur). Kod homeopatije simptom se ne potiskuje, već se na organizam djeluje nekim homeopatskim pripravkom koji na zdravoj osobi izaziva sličan simptom. Homeopatski pripravci djeluju kao potisticaj koji pokreće obrambene mehanizme u organizmu. 

Pošto jaki lijekovi često izazivaju zavisnost i imaju patološke prateće efekte alopatska medicina u poslednje vreme postaje ima svoje pristaše.
U slučaju hroničnih oboljenja alopatske metode mogu biti efikasan način tretmana, ali je pitanje da li upravo okretanje alopatije ka otklanjanju simptoma i rigidnoj kategorizaciji bolesti dovodi do hroničnih oboljenja..

 

U svojim spisima o vještini izrade lijekova Galen opisuje mnoge droge. Po njemu se vještina i nauka o izradi lijekova naziva: galenska farmacija. 

Teoretski pristupi opisani kao galenski su: tinktura, tečni ekstrakti, sirup i masti. Ovakva klasifikacija lijekova je tek nedavno izgubila na svojoj aktuelnosti zbog sadašnje upotrebe antibiotika i lijekova sintetičkog i biološkog porjekla.
Sredstva za pobačaj i otrovne materije su u Rimu zakonom bile zabranjene. Za afrodizijaka Rimljani su smatrali mandragoru, jedić, kantaride, kukutu i dr., i često su ih upotrebljavali. Galen je korjen mandragore kuvao u vinu kao anestetičko sredstvo, a sa medom je izrađivao supozitorije koje su se koristile za uspavljivanje. Međutim, bio je svestan njene otrovnosti, jer ju je svrstao u najškodljivije lekove koji se moraju uzimati umereno da ne bi djelovali kao otrov.

Zanimljivo je spomenuti kako se već u to vrijeme javlja falsifikovanja lijekova , a naročito skupih egzotičnih droga. To su bili u prvom redu cimet, biber, đumbir, mira i arapska guma., o čemu piše Plinije. 

Plinije se protivi uvođenju stranih droga u terapiju, jer »taj uvoz upropašćuje rimsku državnu kasu«.

Galenov sistem je izgledao toliko savršeno da je dugo vremena smatran vječitim.  Na svako pitanje je mogao odgovoriti iz jednostavnog razloga što je bio veoma uporan i imao veliko znanje, ali i zato jer je dogmatizirao. 

Zbog njegova monoteizma crkva mu daje podršku - placet pa se njegovo učenje održalo sve do XVII vijekaa, do pojave Vesala i Paracelsusa. vidi

Kasnije obrade i prerade Galenovih djela su gotovo bezvrijedne pa medicina gubi nazaduje i u nju se ponovo uvlače mnogi magijski elementi i lječenje različitim amajliama, magijom i sl.
U Aleksandriji je i dalje postojala škola na osnovama Hipokrata i Galena, ali i ona uskoro pada pod negativan utjecaj kao i rimska medicina.