Hipokrit /Hipokrat 

Prema pripovijedanjima, grčku medicinu je osnovao Hipokrit. 
Hipokrat spada u razdoblje najvećeg sjaja i najvišeg dometa klasične helenske nauke i umjetnosti. 
U djelima koja mu se pripisuju odvojio je nauke od magije i praznovjerja, skupio i kritički proradio iskustva egipatskih i grčkih liječnika, te se smatra ocem naučne medicinske misli.

Od oca je učio medicinu . Filiozofiju je učio od Demokrita iz Abdere i pripadao je školi Asklepijada. Hipokratov rad se temeljio na empiriji i filozofiji. Tokom svog života i rada je skupio i kritički proradio iskustva egipatske i grčke medicine. Prakticirao je najviše na samom Kosu, ali je svoje znanje iskušavao i u ostalim dijelovima Grčke, u Ateni, te u pokrajinama Trakiji, Makedoniji i Tesaliji gdje je umro u Larisi 377. g. pr. Kr. u 84. godini života. Pokopan je između Larise i Gyrtona u grob koji su još u II. stoljeću posjećivali putnici, a poslije mu se gubi trag

Glavno dostignuće Hipokrita nije u nekom određenom otkriću ili lijeku, već u postavljanju temelja medicine na opažanju, iskustvu i racionalnoj misli. Njegov sistem ima dva principa: empiriju i filozofiju.

Prema Hipokritovoj medicinskoj tradiciji najvažnije sredstvo protiv bolesti je uzdržanost i zdrav način života. Prirodno stanje čovjeka je da bude zdrav. A kada se bolest pojavila, uzrok je što je priroda "skrenula s puta" zbog tjelesne ili duševne neravnoteže. Po Hipokratovu mišljenju, karakteristike ličnosti određuju četiri tjelesna soka od kojih je sastavljen ljudski organizam: sluz, žuta žuč, crna žuč i krv. 

Zdravlje je dobro miješanje (eukrazija), a bolest je poremećaj u mješavini tih sokova (diskrazija). Takvo mišljenje izvršilo je glavni utjecaj na Galena te kasnije i na srednjovjekovnu medicinu.

Zdrav duh je u zdravom tijelu, a tome vodi harmoničnost i uzdržanost.. Insistirao je da liječnik mora poznavati uslove u kojima bolesnik živi. Osnovna mu je misao bila da u liječenju treba pomoći prirodne otporne snage ljudskog organizma. 
Iz prakse i iskustva postavio je principe koji se do danas nisu promjenilli kao što je princip Primum non nocere („najprije ne naškoditi“).  Dobro je opisao kliničke simptome pojedinih bolesti (npr. epilepsije i eklampsije, malarije, epidemijskog parotitisa) i neke kliničke sindrome (lice umirućeg, facies hippocratica).Važan je Hipokratov doprinos hirurgiji (repozicija iščašenih udova, operacija empijema).

Njemu se pripisuje princip Dosis sola facit venenum -  razlika da li će nešto biti hrana, lijek ili otrov zavisi samo od količine (doze) ... koji je kasnije prihvatio Galen, a u (opšteprihvaćenoj latiniziranoj) formi razradio Paracelzius.

Hipokratovi spisi sabrani su u «Corpus Hippocraticus» od kojih su neka djela pisali i njegoviu učenici. Ta djela ne sadržavaju samo iskustva Hipokratove škole, nego obuhvaćaju sve dotadašnje medicinsko znanje pa su ona "testament sviju prijašnjih medicinskih generacija".
Ta se djela razlikuju donekle i u namjeni i u obliku jer tu ima monografija, priručnika, govora, izvadaka, bilješki iz prakse, zbirki iz povijesti bolesti i nedovršenih nacrta znanstvenih djela. Smatra se da je gotovo cijeli Corpus Hippocraticum autentičan te da je nastao u vrijeme prije Aristotela (384.–322. p.n.e.) i da je otad generacijama liječnika služio kao glavni izvor medicinskog znanja, a naročito kasnijim Hipokratovim sljedbenicima iz grčke i rimske škole: dogmatičarima, aleksandrijskoj školi, empiričarima, zatim metodičarima, pneumatičarima i eklektičarima.

 Sve u svemu. Hipokratovi spisi sadrže 59 djela: Opšta medicina: 8; Anatomija i fiziologija: 10; Dijalektika: 2; Opšta patologija: 10; Specijalna patologija: 8; Terapija: 2; Kirurgija: 8; Okulistika: 1;  Ginekologija, porodništvo i pedijatrija: 10. Napisao je i «Aforizme». U «Aforizmima» u 8 knjiga nalaze se kratka zapažanja o svim bolestima i dugo je vremena važio kao osnovni medicinski udžbenik.

U Hipokratovoj školi primjenjuje se hladna kao i topla morska voda, vruća parenja i oblozi, morska sol za ispiranje grla i nosa te klizme.
U Hipokratovoj školi detaljno su opisani mozak s dvije polovine, moždane ovojnice, ukršteni moždani sindromi, upala i tumor mozga itd. 

Hipokrat je iznio pretpostavku da su duševni poremećaji rezultat oboljelog mozga, i da je „sumanut čovjek“ zapravo bolestan čovjek.

U tretmanu duševnih bolesti (u to vrijeme koristili su se različiti biljni ljekovi : opijum , kanabis\, rauvolfija i druge, empirijski nađene materije) preporučivao je odmor, dijetu, gimnastiku, a kao najprikladniji lijek - rad.

Jedan primjer je njegovo proučavanje epilepsije. Prije nego da se složi sa svojim suvremenicima da je to "sveta bolest", on ih se odrekao u svome djelu, O svetoj bolesti, i proglasio "vračevima, lažnim iscjeliteljima vjerom i šarlatanima". On ih je kritizirao kao neke koji "nemaju ideju što učiniti niti što ponuditi bolesniku...pa su etiketirali ovu bolest svetom kako bi prikrili svoje neznanje". On nastavlja da epilepsija nije više "božanska ili sveta nego bilo koja druga bolest" i postulira da "je mozak uzrok tome stanju, kao i drugih sličnih najozbiljnijih bolesti." On nije samo utvrdio uzrok, nego je preporučio disekciju koze radi testiranja te pretpostavke.U djelu: 'Zrak, vode, mjesta', Hipokrit je proučavao djelovanje okoline na zdravlje i položio temelj epidemiologije.

Kako je nastao termin humoralna medicina

Hipokrit prihvata filozofiju Empedokla da čitav svijet potiče od vode, vatre, zraka i zemlje pa da prema tome i čovjek potiče od istih pa imamo: hladno, toplo, suho i mokro.  Odnose tih sokova regulira posebna sila koju Hipokrat naziva fizis- priroda. 

Pošto se takva mediicna bavi samo sokovima, a vrste elemente pušta po strani,nazivamo je i humoralnom (humor = sok, tekućina, vlaga). 

U organizmu imamo toplu krv, hladnu sluz, žuta žuč je suha, a crna mokra. 

Ako su sokovi ispravno pomiješani, čovjek je zdrav. 

Odatle i nazivi za karaktere čovjeka (sangvinik, kolerik, flegmatik, melankolik).

 

(Treba razlikovati "oca medicine" Hippocrates of Cos, od poznatog matematičara Hippocrates of Chios-(470BC - 410BC).)