Starogrčka medicina poslije Hipokrata

Aristotel

Poslije Hipokrata liječnici dogmatski prihvataju sve Hipokratove tvrdnje bez ikakvih ispravki pa dolazi do zastoja napretka medicine.
Neposredni nastavljači Hipokratova djela su njegovi sinovi Tesal i Drakon te njegov zet Polibije.

Od Hipokratove smrti pa do osnivanja aleksandrijske škole imamo stagniranje koje je obilježeno radom Platona i Aristotela.

Oni su se više bavili filozofskim aspektima života, ali su obilježili i medicinu.

Platon zagovara postojanje duše, smrtne intelektualne sa sjedištem u mozgu, smrtne senzibilne sa sjedištem u srcu i smrtne vegetativne sa sjedištem u jetri.

Platon upotrebljava termin Anamneza (ἀνάμνησις = sjećanje).

U Menonu istoimeni lik postavlja pred Sokrata problem koji je kasnije postao poznat kao sofistički paradoks ili paradoks znanja:
Menon: A kako ćeš, Sokrate, tražiti [prirodu vrline] kada uopšte ne znaš šta je ona? Koju ćeš stvar, od svih stvari koje ne znaš, postaviti kao cilj svoje potrage? A čak i ako dođeš do nje, kako ćeš znati da to i jeste ono što ne znaš? .
Drugim riječima, ako ne znaš kako znanje izgleda, nećeš ga propoznati kada ga vidiš, a ako i znaš kako izgleda, onda ne treba za njim ni da tragaš. U svakom slučaju, dakle, potraga za znanjem je besmislena.
Platonov Sokrat na to odgovara teorijom anamneze. Prema njoj, duša je besmrtna i nekada je boravila u carstvu ideja, gde je stekla istinsko znanje. Duša se iznova reinkarnira; znanje se zapravo oduvek nalazi u duši, ali svaki put kada se duša ponovo reinkarnira u nekom telu, ona zbog šoka rađanja izgubi sve svoje prethodno znanje. Ono što mi nazivamo učenjem zapravo je samo prisećanje (anamneza) onoga što je naša duša već znala. Tako Sokrat sebe ne vidi kao učitelja, već pre kao "babicu", jer pomaže porađanju znanja koje se već nalazi u učenikovoj duši.

Aristotel je dodao peti element – eter, središte života u anatomiji.

Razlikuje homojomere – istovrsne dijelove tijela i anamjomere, strukturno različite dijelove tijela koji se sastoje od homojomera. Bavio se i embriološkim problemima, patologijom i terapijom. Prvi je komparativni anatom, osnivač biologije i embriologije.

Aristotel (384-322. g. poslije Hrista) bio poznat kao "učitelj onih koji znaju" i držao se najpametnijim čovjekom koji je ikada živio. Zanimljiv je podatak da je Aristotel  bio sin dvorskog ljekara makedonskog kralja. Tek treba da se razdvoji šta u Aristotelovom djelu potiče od znanja njegovog oca, odnosno medicinske škole kojoj je pripadao.Njegove knjige o anatomiji su evidentirane, ali izgubljene. 

Pneuma psihikon (spiritus animalis)- mozak-upravlja osjećanjem i kretanjem (senzitivna duša- Aristotel)

Pneuma zotikon (spiritus vitalis)- srce- reguliše podjelu krvi i topline (racionalna duša- Aristotel)

Pneuma fiziokon (spiritus naturalis)- jetra- upravlja prehranom stvaranjem krvi i održavanjem tijela (vegetativna duša-Aristotel)