Salernske regule

U Salernskom zaljevu, južno od Napulja, razvio se Salerno kao idealno mjesto za liječenje bolesnih. Tu su dolazili mnogi bolesnici, a kasnije i ranjenici iz krstaških ratova.

Postojanje bolnice i medicinske škole evidentirano je u Salernu u IX vijeku.

U Salernu je bilo mnogo laika koji nisu bili pod utjecajem crkve, bavili su se hirurgijom i ginekologijom što je u samostanima bilo zabranjeno. Pravi procvat nastaje krajem XI vijeka kada upoznaju arapsku medicinu.

Položaj Salerna

 

Medicinska škola u Salernu- minijatura

 

Ilustracija davanja urina iz knjige Konstantina Afričkog

Konstantin Afrički (1020-1087) iz Kartage, živio je kao benediktinac u samostanu Monte Cassino u Italiji. Preveo je gotovo sva arapska djela na latinski, a neka je sam potpisivao kako bi ih hršćani lakše prihvatili. Ta su djela mnogo pomogla salernskoj školi. 

Od salernskih liječnika poznata je porodica Platearius. Najpoznatiji je Johannes Platearius mlađi koji je napisao «Practica brevis», priručnik praktične medicine. 

Nikola Salernitanus napisao je «Antidotarium Salernitanum» gdje se nalazi 120 recepata. 

 

U Salernu dolazi do procvata anatomije, jer se rade sekcije i na ljudima.

U XII vijeku Copho piše «Anatomia porci» na svinjama, a Maurus «Anatomia Mauri». 

To dovodi i do napredka hirurgije i ginekologije. 

 

Posebno je zanimljivo da u Salernu žene nisu bile samo liječnici već su držale i predavanja.

Trotula Plataerius, Talijanka koja je smatrana najučenijom liječnicom svoga vremena, a i kasnije, piše «De milierum passionibus» djelo u kome je obradila ginekologiju i porodništvo.

 

Salerno je prvo mjesto gdje se formalno stjecalo više medicinsko obrazovanje.-doktorska diploma. Student je učio 3 godine logiku, a 5 godina medicinu te vršio godinu dana prakse pod nadzorom liječnika. Diploma je trebala biti potvrđena od vlasti. Car Fridrik II dao je god. 1240. salernskoj školi pravo da izdaje diplome pod uslovom da je kandidat učio secirati ljudski leš. 

 

Salernskim ediktom iz 1240. god. formalno su razdvojene farmacija i medicina. Zabrana udruživanja i podijeljena stručnost osnova su svih zakonskih i etičkih normativa, koje su uglavnom pisali ljekari udruženi u gradske medicinske savete (Collegio Medico). 

Međutim, mnogo poslije odvajanja medicine od farmacije, ljekari su i dalje izrađivali i izdavali pacijentima lijekove poslije samog pregleda. 

Mali broj ljekara čije su usluge bile skupe i nedostupne većini ljudi, uslovili su pojavu da apotekari pored izrade lijekova u apotekama često daju savjete bolesnima, a ne rjetko i propisuju terapiju. 

 

Djela salernskih autora bila su namijenjena liječnicima, ali ima među njima jedno djelo koje je napisano sasvim popularno i koje je namijenjeno kao zdravstveni priručnik najširem krugu čitalaca. Taj najpopularniji i najpoznatiji literarni produkt salernske škole iz XII vijeka ima naslov "Regimen sanitatis Salernitanum", u malo slobodnijem prevodu "Salernski sanitarni režim", poznato kao Salernitanske regule. Napisano je u stihovima i sadrži popularne propise za očuvanje zdravlja te cjelokupnu simptomatologiju i terapiju u zbijenu i lako razumljivu obliku. Sadržaj toga djela srž je čitave salernske medicine, a s vremenom se povećavao. Na nekim je izdanjima kao autor označen Johannes de Mediolano, ali vjerovatno je nastalo kao zajedničko djelo više autora.

U naše krajeve su regule iz Salerna stigle preko franjevačkih likarurša

 

U dijagnostici medicinska škola u Salernu primjenjuju (po prvi put na Zapadu) neke od metoda i pretraga  prisutnih i danas.

Jedna od bitnih metoda pretraga je uroskopija, pretraga urina pogledom gdje se na osnovu muteža (ili boje) određ ivala bolest. 

Druga je metoda pretraga pulsa. 

 

Pojavom Univerziteta u Napulju 1224. godine prestiž Salenirna se gubi i postepeno opada, a 1811. godine je Napoleon zatvara jednim dekretom.