Bitno se poboljšava se higijena i smanjuje broj zaraznih bolesti.

Veliki higijeničar je Giovanni Maria Lancisi (1654. – 1720.) koji je provodio melioracije močvara oko Rima, a higijenske mjere je uveo i u vojsku.

Bernardino Ramazzini (1633. – 1714.) razvio je medicinu u sklopu cehova; preventivne preglede zaposlenih, nešto što možemo nazvati pretečom današnje medicine rada.

Osniva se i sudska medicina. Osniva je Paolo Zacchias (1584–1659), šef zdravstva u Rimu koji piše o utvrđivanju trudnoće i zakonitosti djeteta, o impotenciji, sterilitetu, djevičanstvu, duševnim bolestima, seksualnim nastranostima, ozljedama, otrovanjima, zaraznim bolestima, simulaciji i sl.

Velik je napredak u ginekologiji i akušerstvu..Porodica Chamberlein je izumila porođajna klješta i čuvala ih kao tajnu jer su na njima zarađivali mnogo novca.Pokušali su svoj pronalazak prodati francuskim liječnicima, ali prilikom demonstracije nisu uspjeli ništa jer se radilo o preuskoj zdjelici u rodilje pa je pokušaj propao. Ipak su ga prodali u Holandiji, ali ih je i njihov novi kupac držao kao tajnu. Tek u XVIII vijeku porođajna kliješta se uvode masovno u praksu.

Saznanja o cirkulaciji krvi daje ideju da se on može iskoristiti za brže širenje lijekova – stvara se intravenska injekcija. Prvi se dosjetio arhitekt Sir Cristopher Wren i to je radio na psima nabreknuvši venu, razrezuju i je i uguravaju i cjev icu s mjehurom i teku inom. Na ovjeku u medicinskoj praksi prvi ju je primijenio Johan Daniel Major primijenivši srebrnu štrcaljku.

U to vrijeme donesen je kininovac iz Amerike kao lijek protiv malarije, ali ga većina liječnika nije prihvatila. Tada je bio uvriženo mišljenje da otrov treba da se izbaci iz organizma, a kako kinin nije nagonio na povraćanje ili bilo kakvo izbacivanje iz organizma smatrao se beskorisnim.

Tek kada isusovački red uzima taj lijek i počinje ga upotrebljavati i skupo prodavati ireklamirati postaje prihvaćen.

Uspjeh kinina dovodi do uvođenja niza novih lijekova kao što su kafa, čaj i duhan.

U Engleskoj je Boerhaaven je osnovao klinič ku medicinu, Haller reformirao fiziologiju, Morgagni osonovao patološku anatomiju, Plen položio temelje medicinske bakteriologije.

U Engleskoj Frank je stvorio socijalnu higijenu a Pinel započ eo reformu psihijatrije.

Philippe Pinel (1745. – 1826.) iz Pariza uvodi humanije metode u psihijatriju, skida lance. Provodi aktivnu terapiju, razlikuje melankoliju, maniju, delirij, demenciju i idiotiju. Njegov učenik Jean Esquirol (1772. – 1840.) osniva modernu psihijatrijsku definiciju i klasifikaciju
duševnih bolesti. 

Humani postupak prema duševnim bolesnicima provode Vincenzo Chiarugi (1759. – 1820.) u Italiji i William Tuke (1732. – 1822.) i John Conolly (1794. – 1866.) u Engleskoj (tzv. no restraint system).

Johann Peter Frank, bečka škola, reformator je higijene. Piše o osobnoj higijeni, javnoj, higijeni rada, zaštiti žena, higijeni stanovanja, odijevanja, prehrane, kriminalnom abortusu, opasnosti tajne prostitucije…

Albrecht von Haller (1708. – 1777.), Švicarac, Boerhaaveov uč enik, bio je erudit nevjerojatnog opsega, izvanredan pjesnik i pisac, bibliograf i botaničar, predavač na fakultetu u Göttingenu i osnivač moderne eksperimentalne fiziologije. Uradio je mnogo na području fiziologije, uradio oko 600 eksperimenata i tako dao temelj novim metodama. Zbivanja u organizmu svodi na živce i mišić e. Mišić ima daje svojstvo podražljivosti (iritabilitet), a živcima osjetljivosti (senzibilitet). Na Hallerov eksperimente nadovezuju se istraživanja probave, krvnog optoke i disanja (Spallanzani), živaca leđ ne moždine (Bell i Magendie) i živč anih refleksa (Prochaska).
Lazzaro Spallanzani je dokazao da bez kontakta spermija i jajeta nema oplodnje i tako pobio teorije o spontanoj generaciji (tvrdnja da živa bi a mogu nastati i iz smeć a i prašine).

John Brown, Hallerov učenik i protivnik, tvrdi da je podražljivost najvažnija i da je č ovjekov organizam bolestan ako je prenadražen ili ako je podražen premalo pa treba davati za liječ enje sredstva za smirenje ili podraživanje.

John Brown, Hallerov učenik i protivnik, tvrdi da je podražljivost najvažnija i da je č ovjekov organizam bolestan ako je prenadražen ili ako je podražen premalo pa treba davati za liječ enje sredstva za smirenje ili podraživanje.

Hieronymus David Gaub je Hallerove teorije primijenio na patologiju. 

Anatomija napreduje sve brže, dok fiziologija stagnira jer postojeć e teorije ne mogu objasniti mnogo.

Na području anatomije najve e uspjehe i dalje postiže talijanska škola. 

Antonio Maria Valsalva iz Bologne stekao je besmrtnost istraživanjem anatomije, fiziologije, patologije i terapije bolesti uha. Njegovo slavno djelo je «De auris humana». Antonio Scarpe, profesor u Modeni i Paviji, prou avao je kosti, živce i osjetne organe.
Giovanni Battista Morgagni (1682. – 1771.), profesor je u Padovi i najmarkantnija osoba na podru ju patološke anatomije . Prilikom sekcija liječ nici su primje ivali razne patološke promjene na organima, ali im nisu znali funkciju. 

Morgagni je prvi sistematski obradio sav patološki materijal i te je nalaze usporedio sa simptomima i povijestima bolesti; obrađ ivao je i
najbalnalnije bolesti, dok se tada u djelima drugih obrađ ivala samo groteskna, monstruozna anatomija.

S razvojem anatomije razvija se i hirurgija. Nicolas Andry osniva ortopediju, a Joseph Pierre Desault urologiju. 

Belgijanac Jean Palfyn (1650.- 1730.) uvodi u praksu porođ ajna kliješta. 
Jean Louis Baudelocqe obradio je mjere zdjelice, normalne položaje djeteta te vođ enje poroda. 

Francois Xavier Bichat (1771. – 1802.) iz pariške bolnice Hotel Dieu bavi se istraživanjem tkiva i njihovim patološkim promjenama. Utvr uje postojanje 21 vrste tkiva u organizmu, a od toga 7 u itavom tijelu, a 14 samo u pojedinim organima. Tvrdi da je važnije utvrditi koje je tkivo oboljelo nego koji organ. Iako je radio bez mikroskopa dolazi do ispravnih rezultata. Time je osnovao opšt u patologiju kao granu patološke anatomije koja e u 19. st. odigrati veliku ulogu.

Lady Mary Wortley Montagu, žena engleskog diplomata u Carigradu, donosi u Evropu variolizaciju (metoda direktnog prijenosa) iz isto nih zemalja. Metoda nije bila bezopasna, neki su od nje umirali, a znale su se prenijeti i druge bolesti (sifilis).

Jacques Daviel (1667. – 1773.) uvodi novu, bezopasniju operaciju oč ne mrene; otkrio je vađ enje zamuć ene leć e, što je tisu ama slijepih vratilo vid bez gotovo ikakve opasnosti po život.

Svakako najzanimljiviji novootkriveni lijek toga doba je digitalis koji je nakon višegodišnjeg prou avanja uveo u lije enje srč anih bolesti engleski liječ nik William Withering (1741. – 1799.).

Njemački lije nik Johann Peter Frank (1745. – 1821.) postavlja temelje tzv. medicinske policije, a taj naziv u njegovoj terminologiji obuhva a sve grane socijalne higijene u nadležnosti države.

Embriologija dobiva nov zamah u djelu Caspara Friedricha Wolffa (1773. – 1794.) koji objašnjava principe embriogeneze.

 Pierre Fauchard (Francuska) izdaje prvi zubarski priručnik. Tu opisuje 103 različ ite zubne bolesti, šuplje zube puni olovom, ispravlja abnormalne položaje zubi, upotrebljava razli ite vrste kliješta i proteze.

Na područ ju preventivne mediicne najvažnije otkrić e je imao. Edward Jenner (1749. – 1823.), nepoznati liječ nik iz Kenta. On je primijetio da ljudi koji prilikom mužnje krave obole od veoma blagog i bezopasnog oblika boginja i ne obolijevaju od «pravih» boginja. Jednog je dječ aka zarazio gnojem s ruke svoje služavke, a kasnije i gnojem pravih boginja i – dječ ak nije obolio. Dvije godine kasnije izdaje knjigu sa svojim eksperimentima i tako postaje slavan.
Napadaju ga i hvale istovremeno, a vakcinacija postaje poznata u cijelom svijetu. Mnoge je zemlje uvode vakcinu protiv boginja kao obaveznu.