Medicinski termometar

Termometar (grč. θέρμη "toplo" + μετρέω "mjerim") je uređaj koji mjeri temperaturu ili temperaturni gradijent, koristeći razne principe.

Prvi medicinski termometar, znači onaj koji se upotrebljava za mjerenje tjelesne temperature, izumio je engleski fizičar Sir Thomas Allbutt  1867.godine.

Santorio i njegov termoskop

Prvi termometar zvao se termoskop i izumilo ga je nekoliko naučnika istovremeno, ali prvi koji je stavio numeričku skalu na njega bio je talijanski izumitelj Santorio. 

Proslavio se djelom "De medicina statica". On je u medicinsku praksu redovitu upotrebu vage. Dok je bio profesor u Padovi, stavio je mjernu skalu na Galilejev termoskop, u kojemu je temperatura mijenjala visinu stupca vazduha i to je bio prvi termometar, kojim se služio za meteorološka mjerenja i određivanje jačine vrućice. Izumio je i poseban higrometar, pulsilogij (spravu za mjerenje frekvencije bila), kateter za ekstrakciju mokraćnih kamenaca.

Gallileo Gallilei koristio neku vrstu termometra davne 1593. pri mjerenju temperature vode, ali bio je to daleko od termometra kakvog poznajemo danas. 

Farenhajt i njegov termometar

Današnji tip termometra izumio je Daniel Gabriel Fahrenheit, prvo alkoholni 1709. godine, a 1714. i termometar sa živom. 

1724.godine Fahrenheit je uveo i temperaturnu skalu koja se i danas upotrebljava u svijetu

Njegovi najraniji radovi sa temperaturnim skalama bili su bazirni na tri referentne tačke. Referentna tačka za niske temperature bila je najniža temperatura koja se mogla ostvariti u laboratorijskim uslovima tog vremena: smješa vode, leda i amonijak hlorida. Farenhajt je definisao tu temperaturu kao 0°F (pribl. -17.8°C). 

Sledeća je bila tačka mržnjenja vode, kojoj je dao vrijednost 32°F. 

Konačno, definisao je temperaturu ljudskog tijela kao 96°.

Povišena temperatura nije bolest - ona je dio obrambenog mehanizma organizma, kojim se organizam suprotstavlja bolesti 

Hipokrat je smatrao da, u većini slučajeva, povišena temperatura koristi bolesniku, jer uništava uzročnika bolesti.
U srednjem vijeku su kod nekih infekcija čak namjerno izazivali povišenu temperaturu, da bi ubrzali ozdravljenje
Prije cca 100 godina – aspirin (velika sposobnost smanjivanja povišene tjelesne temperature) - počeo se koristiti u svim slučajevima vrućice
Suvremene spoznaje - Hipokrat imao dosta dobru predodžbu o funkciji povišene temperature: 

Određeno povećanje tjelesne temperature je korisno, no izrazito visoka temperatura šteti organizmu. U tom slučaju nužna je primjena antipiretika, odnosno smanjenje tjelesne aktivnosti, ili uzimanje mnogo tekućine da bi se spriječila dehidracija organizma, ili hlađenje, npr. hlađenje kože vodom da se poveća isparavanje

U prosječnom danu prosječan čovjek sagori cca 2000 kcal energije - većinu te energije organizam troši na održavanje stalne tjelesne temperature. Održavanje stabilne tjelesne temperature prvenstveno je pod kontrolom hipotalamusa.
Tijelo naročito brani temperaturu u unutrašnjosti (u mozgu i drugim unutarnjim organima) - znatno pažljivije nego li što brani temperaturu kože.

Homestski sistem održanja temperature

Kad se tijelo ohladi dolazi do periferne vazokonstrikcije - krvni sudovi se prema koži se stisnu, sprečavajući da se krv ohladi uslijed hladnog vazduha koji okružuje kožu - koža se može jako ohladiti, ali mozak, srce i drugi organi ostaju topli. 
Da bi proizveli više topline, mišići se ritmički steđu kontrahiraju, pa se javlja drhtavica. Istovremeno krzno ili dlake na koži kod sisara se usprave, čime se povećava izolacija od hladne okoline. Aktivira se adenohipofiza – pojačano lučenje TSH → štitnjača pojačano luči tiroksin što ubrzava se metabolizam pa organizam dobija više energije.